Iako sam se jučer vratila s Jadrana neću vam pisati  o lijepom plavom moru i zelenim gorama.

Umorna od vožnje, puna morsko-gorskih utisaka, rano sam otišla spavati i puno, puno sanjala.

Najduža noć u godini, najkraći dan u godini. Vrijeme kada se treba okrenuti unutra, i potražiti svjetlo. Prije nego se dani produže, malo zastati i osvrnuti se. Iza nas je druga neokulturalna godina, s puno ostvarenog i još više toga što želimo i trebamo napraviti.

No, neću vam pisati što smo sve radili protekle godine, već o onome što smo stvorili.

Zajesenilo.Nakon što sam se navikla na zahladnjenje (i uključila grijanje ), primjećujem kako je jesen opet sve pozlatila i kako je sve dobilo na punini, zrele boje i zreli mirisi svuda oko nas. Tako bih nekako počela školski sastavak s temom: “ Jesen je opet u našem kraju “.

I ove jeseni dunje su žute, manje ih je nego lani, zbog nevremena s tučom koje je ljetos svako malo haralo Međimurjem. Srećom grožđu led nije puno naštetio, grožđe nježna imena (Izabela ) je vrlo otporno, (i bez pomoći opasnih sredstava za zaštitu voćaka) ... No, ova jesen je donijela puno veće plodove.

Poznate su vam ovakve situacije: krećete na višednevni put, još ćete samo opeglati posebnu košulju i otuširati se... no, baš tada nestaje struje (u cijeloj okolici), na brzinu tražite nešto manje posebno, ali ispeglano, a kako bez struje ne radi ni (plinski!) bojler, na put nosite i domaći miris znoja... Tog dana bila sam malo ljuta, no zamislila sam se – a što bi bilo da struje nema cijeli dan, pa tjedan dana. A vode iz vodovoda? A plina iz plinovoda? Koliko je razumno (a ponosno smo svoju vrstu nazvali sapiens) u tako važnim stvarima (grijanje, prehrana, voda...) ovisiti o vanjskom sustavu, koji nije nepogrešiv niti vječan?