Iako je degustacija ajvara zanimljiv i važan posao, Linda i ja smo proteklu subotu bile korisne i u cvjetnjaku. Suši usprkos, korov raste i čim smo svladale upotrebu "složenog" vrtlarskog alata, obaveza je postala uživanje. Unatoč gradskoj nevještosti kopale smo, grabljale, rezale, čupkale cijeli dan, i sve to sa osmijehom. Dobro, u nedjelju smo izgledale kao umorne ratnice.

No nismo imale puno vremena za uživljavanje u bolove novootkrivenih mišića, trebalo je skupljati šljive. Gospođa, koja nas je pozvala u svoj šljivik i poklonila nam sve šljive koje smo skupili, je komentirala kako je neobično, a lijepo vidjeti mlade žene "kak delaju na gruntu". I za većinu nas je to bilo sasvim neobično iskustvo, no zanimljivo i ugodno. A i korisno. Jer, bez dana odmora od višednevnog (i cjelodnevnog) kuhanja ajvara, Lela i Melita su se bacile na kuhanje pekmeza.

I taman kad je zadnja boca zatvorena, došlo je vrijeme za skupljanje šljiva u Martinuševcu (o tom imanju ćete u budućnosti često čitati, bit će tamo osim šljiva i drugih stvari). Srijeda je i okupila se manja ekipa za pomoć, no sve su šljive ipak pobrane i skupljene.

Dok ovo pišem, kuha se nova količina pekmeza. A priča ipak neće završti slatko, nego s malo gorčine. U Martinuševcu je bio i mali pas. Floki. Na lancu, teško izgrebanog vrata, sav izgladnio i pun buha. Aleksandri nije bilo teško uvjeriti nesretnog vlasnika da joj dozvoli da ga odnese veterinaru. Flokiju će trebati neko vrijeme da se oporavi i zaliječi rane. Hranu i ljubav je već dobio.