Zajesenilo.Nakon što sam se navikla na zahladnjenje (i uključila grijanje ), primjećujem kako je jesen opet sve pozlatila i kako je sve dobilo na punini, zrele boje i zreli mirisi svuda oko nas. Tako bih nekako počela školski sastavak s temom: “ Jesen je opet u našem kraju “.

I ove jeseni dunje su žute, manje ih je nego lani, zbog nevremena s tučom koje je ljetos svako malo haralo Međimurjem. Srećom grožđu led nije puno naštetio, grožđe nježna imena (Izabela ) je vrlo otporno, (i bez pomoći opasnih sredstava za zaštitu voćaka) ... No, ova jesen je donijela puno veće plodove.

Labirinti u šumi pored neokulturalne zajednice su završeni, svečano otvoreni i sada redovito hodam(o) njima. Projekt koji je još nedavno izgledao kao san, ali zahvaljujići Adrianu (i mnogima koji su mu pomagali) naše selo je dobilo grad labirinata. Koji bi po značaju mogao postati i glavni grad puno veće zajednice nego što je naša. O otvorenju, ali i svim drugim labirintarnim temama pročitajte ovdje.

A ja ću vam ispričati što smo radili vikend prije i vikend poslije velikog događaja.
Prva rujanska subota je još bila prava ljetna i vjerujem da je našim prijateljima iz Zagreba i Čakovca godio šumski hlad. A nama je godila njihova pomoć u čiščenju Centra za neokulturu i samih labirinata.

Ovaj put glavna kuharica je bila naša pripravnica, Marijana. Malo je strepila kako nahraniti dvanaest osoba, no imala je sve što treba za to – potrebne namirnice i veliki osmijeh.

I baš kad smo pokleknuli (neki i doslovce ) pred umorom, Marijana i Božica su nas obradovale izvrsnim ručkom.

Iako je samo otvaranje i postojanje labirinata posebna svečanost, ipak smo u subotu, 20 rujna proslavili i početak jeseni. Plesom, naravno.

Samo je registriranim korisnicima dopušteno slati komentare.
Molimo da se prijavite ili registrirate.

Powered by AkoComment 2.0!