Ove godine naše dvije kajsije su obilato rodile, a dobili smo i "donaciju" iz Slavonije, i imali smo dosta slatkog materijala za čaroliju kuhanja pekmeza. (Toliko je dobar da su male šanse da postane zimnica.) Iako su zahtjevnije za branje i pranje, opet smo i od ribizli (crnih i crvenih) skuhali pekmez. I za njega kažu da je čaroban.

  Nije voće jedino koje je početak ljeta pretvorilo u vrijeme ubiranja plodova (ne bi li to trebala biti jesen?).

   Za razliku od kajsija i ribizli koje su same (uz pomoć sunca, zemlje i kiše...) donijele plodove, vrt je bio zahtjevniji. Već u travnju, opremljeni sjemenjem i sadnicama, znanjem drugih ( "mama, opet ja , ponovi mi, u kojem razmaku se sije grašak?") ali sad već i vlastitim iskustvom krenule smo sijati i saditi.

   Prošlogodišnje sadnje se sjećam po snažnom iskustvu "gle, ja sadim". Stavljanje mlađahne biljke u zemlju, u samo za nju posebno iskopanu rupu, pažljivo zatrpavanje i gotovo nevidljivi dodir na kraju kojim sam svakoj poručila: " A sad...rasti!"

   I ove godine smo Linda, Katarina, Iva, Marijana i ja uživale u tome. Novo iskustvo koje nam je trebalo bilo je kako prilagoditi vrt svojim mogućnostima, a ne potrebama. Jer ne postoji ta biljčica koju mi ne bismo zaljubljeno posadile u vrt (lani smo čak i češnjak posijali ( ili posadili, ne znam više). Bio je dobar jer je tjerao insekte.Ne čudim se. ). Ove godine naš vrt je mnogo manji, veličinu smo odredili vremenom koje imamo.

   No, ako mislite da smo vrt stavili pod svoj nadzor, i da se on prilagođava našem radnom vremenu i našim radnim raspoloženjima (što ponekad priželjkujem, priznajem) niste u pravu. Jer u super isplaniranu slobodnu subotu cijeli dan pada kiša, a odličan dan za rad u vrtu je baš onda kad dođem umorna s višednevnog putovanja. I opet se usklađujemo s prirodom, drugačije ne ide.

   Nadam se da ste i vi već naučili da su jedini zakoni (i podzakoni i pravni akti...) koji vrijede - prirodni zakoni. Priroda uvijek nagrađuje poštivanje njenih zakona, i tako su se "odnekuda" u vrt same posijale bundeve, i to baš u onaj kut koji se nama činio preuzak za gredicu. S istog mjesta, nama nepoznatog, stigla su i tri suncokreta, i to baš na rub gredice da ne smetaju, a da paze na krumpire i batate.

P.S. Dok sam se vraćala iz vrta gdje sam uspjela jedino ufotkati suncokrete (počela je kiša, a i ja sam umorna...dobro je, uskladile smo se) otkrila sam da su nam i jabuke sazrele.