Miris jeseni je poput najdražeg parfema, svatko ima vlastitu, posebnu kombinaciju mirisa. U mom mirisu jeseni je toplina zrelih jabuka, vrckavost mošta, slutnja hladnog vjetra. I dim, obavezno dim, spaljenog lišća…Svaka jesen je drugačija, ali taj topločežnjivi, pomalo tajanstveni miris je uvijek isti.

Ali svaka jesen je ipak drugačija. Ova prilično topla jesen mi je svojim ranojutarnjim maglama i mrazevima ispričala nešto o neokulturi, životu, ljudima. Već u rujnu, jutra su bila u magli i plašila me da je toplim danima kraj, i da će zima poraniti. A onda, još prije nego je magla odmaglila, sunce je preuzimalo dan i cijeli dan, dan za danom, je bio topao, sunčan. I sada, kad su maglu zamijenili mrazevi, sunce opet ugrije i spasi dan.

Mnogi počeci izgledaju tako, zamagljeni. Ako ne vjerujemo Suncu i ostat će takvi. I propustit ćemo prekrasne sunčane dane. Ako ih ne obasja Sunce ni zlatnožute šume, ni zreli voćnjaci neće mirisati na jesen. Sunce u nama. I mnoga Sunca oko nas, kao što su prijatelji koji žive ili podržavaju neokulturu, koji stvaraju promjenu. (Na slici su samo neki od njih. )