Mislim da sam imao pet ili šest godina kad sam prvi put pomislio kako je svijet nepravedno i neuravnoteženo uređen. S deset mi je prvi put palo na um da bi ga se, možda, moglo urediti i malo drukčije. S trinaest sam znao da ne želim živjeti na način koji mi se nudi, a s dvadeset i jednom sam odlučio da ću stvoriti svoj "svijet" u kojem će se živjeti drukčije. Vjerujem da nisam bio jedini koji je tako razmišljao u tim godinama. No, moja iskra se nije ugasila kako to već biva u većini slučajeva, već je tinjala, živa i goruća, dok sam ja skupljao različita iskustva i polako sazrijevao sve dok nisam bio spreman da se iskra pretvori u plamen. Za to mi je trebalo gotovo dvadeset godina! Morao sam navršiti četrdesetu da točno spoznam što želim i na koji ću način stvoriti taj svoj svijet!

Tijekom proteklih dvadeset godina mnogo puta sam se susretao s idejom života u drukčijem društvenom okruženju. Od čitanja i raspravljanja o utopijskim zajednicama pa do susreta s ljudima koji su neko vrijeme živjeli na drukčiji način, obično u duhovnim zajednicama, ašramima ili drugim komunama. Mnogi su bili vrlo zagrijani za takav život, ali su se neki u njemu i razočarali, potvrđujući predrasude koje "vanjski" svijet ima o zajednicama bilo koje vrste osim uobičajenih.

Proučavao sam, a zatim i podučavao, razne tehnike za unapređenje kvalitete života - od meditacije i tjelesnog vježbanja pa do astrologije, sinkroniciteta i neo-plesanja. Pisao sam knjige i držao predavanja, pokušavajući ljudima prenijeti poruku da se može drugačije. Međutim, cijelo to vrijeme znao sam da kroz takve tehnike čovjek dobiva mnoga, ali da prava, istinska promjena dolazi tek kad se napravi duboki zahvat u načinu života. Promjena razmišljanja, duboka unutarnja iskustva, zdrave navike i slično, sasvim su u redu. Ali, tek kad se ona materijaliziraju u vanjskim promjenama, tek tada možemo govoriti o nastanku nove stvarnosti.

Svijet je suočen s mnogim teškoćama. Mnogo toga je jednostavno pogrešno. Teško je i nabrojiti što bismo sve morali promijeniti da postane drukčiji, bolji, više po mjeri čovjeka. Zbog toga moramo početi od samih korijena - od osnovnih zamisli, ideologije, filozofije... od "priče" koja se nalazi u samoj osnovi naše civilizacije.
Znao sam da je ta priča iskrivljena i prije nego što sam pročitao jednu jedinu riječ od Daniela Quinna, Thoma Hartmanna ili Riane Eisler. Međutim, istina je: njihove knjige, a zatim i povijesni i arheološki radovi Marije Gimbutas otkrili su mi mnoge namjerno zataškane i zaboravljene stvari o našoj kulturi i povijesti. Došlo je vrijeme za, kako bi to Quinn rekao, odlazak iz civilizacije!

Tamo negdje 2001. godine, postalo mi je jasno da se nisam uzalud pripremao sve te godine. Sva unutarnja i vanjska iskustva u mom životu svela su se na jedan pojam: neokultura.
Na ovom mjestu neću ponavljati kako je do toga došlo i o čemu se zapravo radi. Napisao sam tri knjige o tome, pročitajte ih - one su najbolje što imam i najbolje što mogu ponuditi. Povratak Boginje, Duša Stare Europe i Jedno svjetlo, mnogo duša. Posebica ova posljednja - u njoj je napisano sve što morate znati o neokulturi.

Neokultura je društveni eksperiment; temeljita promjena u pristupu životu zasnovana na starim, izvornim načelima koja su nestala dolaskom naše civilizacije. To je način života i svjetonazor zasnovan na iskustvu potpunog zajedništva i jedinstva - doslovce na višim stanjima svijesti. Ali, sve to možete pročitati u knjigama, a razgovori i objašnjenja teorije neokulture dostupni su i u obliku predavanja na webu (potražite na www.dagroup.org pod Predavanja/Jedno svjetlo, mnogo duša). No, što je s praksom? Hoće li i neokultura ostati samo lijepa zamisao o kojoj će ljudi pričati u stilu "što bi bilo kad bi bilo"?

Srećom, neće biti tako. Zapravo, već nije tako! Iznimno mi je zadovoljstvo, radost koju ne mogu ni opisati ni izreći kako valja, objaviti kako ovoga trenutka postoji i živi prva neokulturalna zajednica! Napravili smo prve korake koji nisu bili ni jednostavni ni trenutni. Ali, sad imamo prostor za život i možemo početi. Bit će nam potrebno dosta snage, a vjerojatno i podrške. Nitko nema iskustva s neokulturom - mi smo pioniri, razbijači debelog leda. Oni koji će doći nakon nas, znat će više. Prenijet ćemo im naša iskustva, usmjeriti ih. Ali, u ovom trenutku, radimo iz duše, vođeni davno zaboravljenim impulsima. Tek moramo pokazati da su naše zamisli ispravne i što je najvažnije, provedive u praksi. Jasno nam je da ćemo se susresti s mnogim odbijanjima i nerazumijevanjem. Ali, odlučili smo djelovati otvoreno i hrabro. Bit ćemo "transparentni", kako se to danas kaže.

Sve u vezi prve neokulturalne zajednice, od teorijskih postavki pa do konkretnih životnih situacija (članova, našeg života, problema, neuspjeha i postignuća, nada i razočaranja) - sve ćete moći pročitati na webu i sudjelovati koliko možete... Pridružite nam se, barem virtualno, čitajte što radimo i čemu stremimo, komentirajte i pitajte.

Ovaj tekst je napisan kao prvi članak u nizu, kao osnova svojevrsnog dnevnika koji će na web stranicama pisati članovi zajednice. Nekako je red da ja započnem taj dnevnik, prisjećajući se kako je sve počelo...

Mjesto za život

Nemoguće je živjeti bilo kako ako nemate gdje živjeti! Najprije nam je bilo potrebno mjesto. Prije tri godine ukazala mi se prigoda za kupovinu zgrade i zemljišta kao stvorenog za održavanje seminara i radionica. Umjesto da to radim po iznajmljenim dvoranama i hotelima, sada sam mogao to raditi u vlastitom prostoru. Ali, nikad to ne bih napravio da nisam odmah na umu imao i zajednicu. Naime, troškovi kupnje i održavanja vlastitog prostora toliko su veliki da se ne isplate ako nema drugih komercijalnih aktivnosti. A ja ih nisam želio. Zbog toga mi je bilo jasno da moram drukčije postaviti stvari. Osnovali smo Udrugu Umjetnost davanja i tako postavili pravni okvir za buduću zajednicu. Prodao sam svoj stan i još neke stvari, uzeo kredit i zadužio se, neki bi rekli, preko mjere, te uz pomoć dobronamjernih ljudi kupio to što se nudilo, a sve u ime Udruge. Dio tog prostora pretvorio sam u svoj stan, pa se može reći da sam bio prvi “koji je otišao”!

Sada veći dio godine obitavam u prirodi gornjeg Međimurja, na malenom brežuljku okruženom šumama i livadama. Nije to daleko od grada (možda petnaestak minuta od Čakovca ili Varaždina, a samo sat i nešto od Zagreba), međutim, kad dođete tamo i kad uhvatite trenutak neobične i gotovo zaglušujuće tišine, tek tada shvatite u kakvom “kompresoru” živi većina ljudi. Suvremeni gradovi dosta su kompresori, i to ne samo zbog buke, nego i zbog stalnog osjećaja pritiska kojeg proizvode, neumorno tjerajući ljude da žive onako kako zapravo ne bi htjeli (ni smjeli).

No, taj pokušaj s Centrom je bio samo test. Naime, znao sam da ga neću održavati ukoliko se ne razvije u nešto drugo. Presloženo je, zahtijeva previše vremena i muke oko financija koje su ionako krizna točka u današnje vrijeme. Dao sam sam sebi tri godine da proklije sjeme želje da mi se, jednog dana, pridruže i drugi.
Kao što vidite, prošlo je točno tri godine! Zapanjujuće kako se unutarnja i vanjska stvarnost nekad podudaraju!
Mogućnost za ostvarenje ideje pojavila se je kad je vlasnik imanja u susjedstvu (čovjek od kojeg smo kupili i postojeće imanje) sasvim slučajno spomenuo svoju želju da se odseli natrag u grad. Imanje je veliko, 7000 kvadratnih metara, njiva, vrt, mnogo trave i zelenila - treba to održavati, a on je sam sa svojom suprugom. U tom trenutku postalo mi je jasno da je preda mnom još jedna prigoda: ako bi se našla nekolicina ljudi koji bi kupili imanje (s velikom kućom od 250 kvadrata), to bi bilo to! Proširio sam ideju i... čekao.

Proljeće 2006. bilo je presudno. Nakon mnogih razgovora pojavilo se troje ljudi koji su izrazili odlučnu želju za takvim potezom. No, stvar nije išla bez problema. Svo troje je imalo neku nekretninu koju su namjeravali prodati. Prodaja traje, pa su odmah krenuli u akciju. Na žalost, ni jedna od tih nekretnina se nije prodala. Došao je osmi mjesec, a vlasnik je već postajao pomalo nestrpljiv. Želio je znati kakva mu je sudbina - da li kupujemo ili ne? Početkom devetog mjeseca troje hrabrih je odlučilo dati obilnu kaparu, iako nisu još ništa napravili glede prodaje svoje imovine.
Sjećam se da je taj trenutak bio presudan i u mojem pogledu na stvari. Naime, nisam želio nikog prisiljavati na takve velike životne odluke. Pustio sam ih da rade sami. Ukoliko ne bi uspjeli, spremao sam se na prodaju Centra, ne zato što ne bi bio uspješan, nego zato što nisam u njemu vidio svrhu ako ne potiče na nešto više od toga. Dakle, i moja sudbina je bila u njihovim rukama.

Pojavilo se još problema. Naime, paralelno s dogovorom oko kupovine, razmatrali smo i pravna pitanja te pitanja vlasništva. Kako organizirati vlasništvo, a da budu zadovoljena načela neokulture te da u najvećoj mjeri spriječimo bilo kakve buduće probleme? To je vrlo osjetljivo pitanje jer upravo na materijalnim stvarima padaju mnoge dobre zamisli.
Na tom pitanju došlo je i do prvog razmimoilaženja u stavovima. Jedno od ovo troje nije moglo prihvatiti zajedničko vlasništvo zbog nekih obiteljskih razloga. Iako smo se slagali u svemu drugome, materijalno pitanje je bilo problem. I tada smo opet svi skupa pomislili da nećemo uspjeti, s tim da je ovaj put pod upitnikom bila i kapara koju bi bila izgubljena ako se odustane od kupnje.
Još je jedan problem isprva izgledao nepremostiv: visina kredita bila je takva da su bila potrebna prilična primanja i osiguranja da banka to prihvati. I na tome bismo "pali" da se nije pojavilo rješenje: četvrta osoba koja je zamijenila treću i ponudila kvalitetno pokrivanje bankovnih zahtjeva. Zapravo, na posljetku smo shvatili da je ono prvo odustajanje oko materijalnih pitanja zapravo bilo odlično jer bismo u suprotnom imali problema s tim kreditom.
Imena ne pišem – tko je tko, to ostavljam njima, da se izjasne sami ako žele. Namjera mi je samo ukazati na konkretne probleme koje smo imali. Međutim uspjeli smo. Imali smo podršku mnogih: i moralnu, a djelomično u manjoj mjeri i materijalnu.

I tako se taj proces priveo kraju isplatom imanja prodavatelju u dvanaestom mjesecu 2006. Svi sudionici u procesu proslavili su taj događaj zajedničkim ručkom (vidi fotografiju malo niže)
U međuvremenu, osim sreće i olakšanja što smo u tome uspjeli, radili smo dalje. Na onim bitnim stvarima -neokulturi!

Deklaracija o neokulturalnim zajednicama

Kad sad gledam unatrag, zanimljivo mi je kako su ti ljudi, sada članovi moje neokulturalne zajednice, krenuli u taj proces, a da nisu zapravo imali jasnu predstavu u što ulaze! Osjećali su, bili su privučeni nečim, to je istina. Ali, nisu mogli znati točno što ih čeka, jer tada još nije bilo Deklaracije o neokulturalnim zajednicama. Tim više je vrijednost njihove odluke dublja i veća!
Deklaracija se pojavila uoči dočeka 2007. godine. Napisao sam je u nadahnuću, par dana ranije, u stanju u kojem obično pišem takve stvari - prisjećajući se nečega iz davne prošlosti. Pročitao sam ju pred desetak osoba koje su ostale na tihom dočeku nove godine. I tada se dogodilo još jedno malo čudo: ljudi su se toliko zagrijali za to da smo nakon ponoćne meditacije ponovo isčitavali taj tekst, zapanjeni njegovom snagom i izvornošću. Osim toga, osjećali smo da se dogodilo nešto važno: dobili smo neku vrst svog Ustava - osnovnog dokumenta koji određuje naš budući način života.
Deklaraciju možete pročitati na webu, pod “Teorija neokulture”. Radi se o važnom dokumentu kojeg smo nakon toga još nekoliko puta raspravljali, dograđivali i uređivali. U ovom trenutku on je prilično zaokružen, iako nisu isključene neke manje promjene ili dodaci.

Na osnovi Deklaracije napravili smo svoj Pravilnik u kojem smo dalje konkretizirali uređenje naših međusobnih odnosa. Pravilnik će za sada ostati interni dokument jer na njemu još treba raditi.
Sve u svemu, organizirali smo se kako Deklaracija nalaže. Naša neokulturalna zajednica teži ostvarivanju pet vrsta samodostatnosti, pa je stoga naša unutarnja struktura podijeljena na pet plemena. Također, svatko od nas pripada jednom Talentu - ekonomskoj strukturi preko koje ostvaruje svoju egzistenciju. Osim toga, tu su i sjemene jedinice - privatni ustroj koji nadrasta onaj obiteljski iz današnje civilizacije.
Mnoge od tih ideja su korjenito suprotne današnjem načinu života. Nove su, zanimljive i vrlo, vrlo preobražavajuće. O njima će zasigurno još biti riječi. Važno je da smo počeli!

Ljudi

Neokulturanu zajednicu čine ljudi. Konkretni ljudi u konkretnom vremenu i prostoru. Mi nismo teorija ni apstrakcija - mi smo živuća stvarnost, sa svim prednostima i manama ljudskosti.
Tko smo i što smo možete pročitati na izborniku gore pod "Kontakti". Svatko od nas ima neku ulogu u zajednici. Možete nam pisati, pitati što god želite uporabom obrasca ili postaviti pitanje nekom određenom kao komentar nekog članaka.
Sasvim je moguće da će netko od nas možda i otići, ali je vjerojatnije da će dolaziti novi ljudi. Kao i u životu u civilizaciji, promjene su moguće.

Za sada, stalni članovi su Željka koja je preuzela posao u blizini i živi u zajednici, Lela i Melita koje dolaze na jesen (2007.), a u međuvremenu su počele s obrađivanjem vrta i polja, te Adrian, dakle pisac ovih redova, koji je ovdje od samog početka.
Izdvojeni članovi su Aleksandra i Linda. Aleksandra svoju misiju ostvaruje u Dvostrukoj dugi te za sada ne namjerava stalno živjeti s nama, ali je zato u potpunosti uključena u naš život te zadovoljava kriterij vremena provedenog u zajednici predviđen Deklaracijom. Linda će ostati u Zagrebu zbog posla i sudjelovati u životu zajednice vikendom i u slobodno vrijeme.
Status "člana pripravnika" za sada imaju Damir i Marijana koju su također uključeni u strukturu zajednice. O članovima pripravnicima i raznim mogućnostima sudjelovanja u životu neokulturalne zajednice također pročitajte u Deklaraciji.
Naravno, s vremenom će biti promjena, a o svemu tome ćemo pisati na našim web stranicama.

Budućnost i planovi

Kako ćemo živjeti dalje i što će se događati s nama, imat ćete prigode vidjeti i čuti. Čeka nas mnogo posla. Primjerice, uređenje kuće u kojoj će živjeti troje stalnih članova. Neokulturalna zajednica ne podrazumijeva dijeljenje svega, već predviđa privatni stambeni prostor prilične veličine. Držat ćemo se standarda od barem 40 kvadrata privatnog prostora po osobi! Zatim, tu je proizvodnja hrane, osposobljavanje bunara, stvaranje energetske samodostatnosti i mnoge druge konkretne i praktične stvari.
O svemu tome će pisati članovi zajednice na ovim stranicama, a naši će posjetitelji moći komentirati i pitati što ih bude zanimalo. Želja nam je da jasno predstavimo ne samo teoriju nego i praksu ostvarivanja neokulture.
Osim toga, jedan od ideja je da s vremenom počnemo edukaciju novih ljudi u smislu poticanja drugih neokulturalnih zajednica. Imat ćemo iskustva i moći ćemo ga prenijeti drugima. Naime, mi smo prva neokulturalna zajednica i ne bi bilo veće sreće za nas da uskoro vidimo nastanak druge, treće ili stote!
Ovaj tekst je napisan 15.03.2007., u trenutku kad željno očekujemo predaju ključeva drugog imanja (prema dogovoru to je 01.04.2007.), useljenje novih članova i pravi pravcati početak života u neokulturi!
Osjećam plimu blaženstva i neizmjernu sreću i zahvalnost što sam imao prigodu proživjeti i opisati stvaranje nečeg toliko lijepog. Svaki dan je nova radost i jedva čekam nove događaje i nove korake na putu prema punom ostvarenju davnog sna o društvu kakvog čovjek zaslužuje.