Čitajuci i slušajući o neokulturi sreli ste često i Boginju. Neki od vas su se možda zapitali kakvo je to božanstvo. Kako izgledaju njezine skulpture, kako se ona štuje? Kad na našoj stranici pročitate riječ Boginja, slobodno pomislite da je to Velika Majka, Majka Priroda ili...potpuno je nevažno kako ćete je nazvati. Boginja je zapravo žensko božansko načelo, Ona koja nam daje život. Ljudi u neolitu su je štovali životom, zadovoljstvom, plesanjem i slavili prisustvo božanskog u svakodnevnim aktivnostima. Tek kasnije u hijerarhijskoj, patrijarhalnoj civilizaciji ljudi su božansko počeli doživljavati kao strogog Oca koji malo kažnjava, malo oprašta i puno toga zabranjuje. I, naravno, strogo propisan način kako ga štovati.
A kako štujemo Boginju?

Svatko ima svoj vlastiti doživljaj božanskog u i oko sebe, i takvo treba biti i slavljenje tog božanskog. I plesom (meni posebno drag, i snažan put! ), i gledanjem zalaska sunca, i vođenjem ljubavi, i igrom, i radom u vrtu...i načina je više nego što nas ljudi ima, jer i svatko od nas može svaki put drugačije slaviti Boginju. Ako netko svoj način nameće drugima, i proglašava ga jedinim ispravnim, onda to više nema veze sa božanskim, sa Boginjom, nego sa stvaranjem hijerarhijske religije.
Kako moji članci ne idu u poglavlje teorije, nego su zapravo blog i prikazi svakodnevnog života, evo i primjera kako mi to svakodnevno živimo i slavimo božansko u nama i oko nas.
Ovu subotu kada je većina nas bila doma, iskoristili smo za zajedničke aktivnosti, rad u vrtu, čišćenje bazena, zajednički ručak...Da proslava života bude još čarobnija pobrinuo se Adrian koji je za veče pripremio ognjište, kukuruze, krumpire, gitaru...

I kad smo se udobno posložili oko buduće vatre, počela je kiša. Prve kapi smo ignorirali, i dalje sjedili u vrtu. No kiša je bila uporna, pa smo pokrili pripremljeno ognjište i proslavu preselili na terasu. Umjesto u vatri, uživali smo u grmljavini i kišnoj svježini noći. Prva pjesma koju smo čuli te večeri je bila zapravo praizvedba naše "himne", Adrianove pjesme čiji smo refren brzo naučili.

Kiša je bila sve jača, pa smo se preselili u kuću, uživajući i dalje u glazbi. U čast naše američke gošće Connie pjevali smo, a i veći dio vremena razgovarali na engleskom jeziku. (Ja sam obećala pred svima, a ipak sebi samoj, da od danas svaki dan učim jedan sat engleski jezik, idućih šest mjeseci).

Nebo se pridružilo našem slavlju, i kiša je konačno prestala. I...zašto ne: ipak smo otišli u vrt, zapalili vatru. Čekajuci kukuruze i krumpire, obuvene u svoje nove vesele čizme, zaplesale smo i kan-kan. Uz vatru smo našoj gošći, umjesto američkih, pjevali naše narodne pjesme.

Ha, reći ce skeptici, kakva je to proslava Boginje! Koliko smo puta uz vatru pekli kukuruze, pjevali i smijali se, što je posebno u tome?! Ako ste pri tom bili sretni, voljeli jedni druge i cijeli svijet, slavili ste božansko. Na kraju naše sinoćnje proslave, dok se vatra lagano gasila, a zvijezde se jedna po jedna palile na noćnom svodu iznad nas, pjesma je lagano utihnula. I u toj Tišini, ja sam najsnažnije osjetila Nju i spoznala koji su božanski zakoni. Ljubav i Radost.

Samo je registriranim korisnicima dopušteno slati komentare.
Molimo da se prijavite ili registrirate.

Powered by AkoComment 2.0!